Održivost i globalizacija do poslednje kapi vode

Privatni sektor će biti u poziciji da profitira od povećane potrebe za zajedničkim prirodnim resursima. Ovakva rješenja se favorizuju u UN krugovima pod parolom tzv. ‘Zelene ekonomije.’ Iako termin zvuči bezazleno, postao je sinonim komodifikacije i finansifikacije prirodnih resursa

Komentari o rezultatima samita Rio+20 koji stižu od velikih su cinični, komentari malih su isfrustrirani, a komentari režimskih medija su degutantni. Uveličavaju rezultate ubjeđujući nas, da je već i sama činjenica da se 130 zemalja dogovorilo o zajedničkoj deklaraciji veliki uspjeh. Bez obzira što u deklaraciji nema ništa vrijedno pomena. A to što veličaju činjenicu da je ovakav događaj prilika za mnoge susrete i bilateralne dogovore vrijeđa inteligenciju. Jer, upravo se o tome i radi, o pokušaju privatizacije prirode, na što aktivisti odavno upozoravaju: ‘Korporacije, multinacionalne institucije, non-profit organizacije koje finansira industrija, i zakonodavci sve više promovišu rješenja za klimatsku promjenu bazirana na principu tržišta. Na ovaj način privatni sektor će biti u poziciji da profitira od povećane potrebe za zajedničkim prirodnim resursima. Ovakva rješenja se favorizuju u UN krugovima pod parolom tzv. ‘Zelene ekonomije.’ Iako termin zvuči bezazleno, postao je sinonim komodifikacije i finansifikacije prirodnih resursa tj. pretvaranje prirodnih resursa u robu i finansijske instrumente i stvaranje spekulativnog tržišta što je korporacijama i ekonomskim institucijama koje promovišu ovu strategiju ovtara velike mogućnosti za ostvarenje enormnog profita.’

Foto: AP

6ti Svjetski forum o vodi, (Marsej 12-17.3.2012) koji je bio priprema za Samit u Riju, možda nije privukao toliko pažnje ali to ne umanjuje njegov značaj. Forum se održava u organizaciji Svjetskog savjeta za vodu koji ima bliske veze sa multinacionalnim kompanijama za preradu vode i promoviše strategiju po kojoj industrija vode dobija još veću ulogu u globalnom upravljanju vodom. Ovaj forum tretira voda kao robu a ne kao ljudsko pravo zagarantvano UN deklaracijom usvojenom 28.juli 2010. Zato aktivisti dovode u pitanje legitimitet ovog foruma. Forum ne samo da je nelegitiman nego je krajnje nehuman (odlično ide jedno s drugim) jer radi za korporacije koje žele da profitiraju na nevolji 1 milijarde ljudi koji nemaju pristup čistoj pijaćoj vodi i 2.6 milijardi koji nemaju odgovarajuću sanitaciju.

Aktivistkinja non-profit organizacije za nadzor hrane i vode, Venonah Hauter, ga je ovako opisala: ‘6ti svjetski forum o vodi, u potpunosti se pretvorio u sajam industrije vode za reklamiranje njenih skupih servise i proizvode. Izložba aranžirana kao ‘selo’ sačinjeno od grupe šatora, ne nudi viziju za budućnost koja adresira izvore zagađenja ili razloge zbog kojih milioni ljudi nemaju pristup vodi. Šatori obilježeni kao fabrika, baraka, banka, biblioteka i ono što je u njima, kao i totalni promašaj u adresiranju stvarnih problema doima se kafkijanski. .. ovaj forum je mrtav za razliku od Alternativnog foruma, punog energije i života‘.

Uporedo sa enormnim porastom broja svjetskih samita, savjeta, foruma i naročito jačanja Svjetske banke, jača i pokret anti-globalizacije i najistaknutiji mislioci i pregaoci održivosti se zalažu za lokalna rješenja. Etičan pristup dizajnu po Papaneku, preteči održivosti, se zasniva na odgovornoj upotrebi resursa i rezultira rješenjima koja su bolje prilagođena lokalnim potrebama, za razliku od centralizovanog dizajna koji se zasniva na upotrebi univerzalne moderne tehnologije. Da napomenem, po njemu je dizajn sistem za pronalaženje rješenja – održivi dizajn koji se bavi dizajniranje sistema i servisa, za razliku od danas uvriježene definicije koja se fokusira na dizajniranje stvari.

Nasljeđe Rija

Danas je u svijetu više gladnih nego 1992. kada je prvi samit u Riju u smjernici br.5 završne deklaracije proklamovao ukidanje siromaštva i gladi. ”Danas nije problem nedostatak hrane, nego nedostatak pristupa istoj. Ustvari, svjetska proizvodnja žitarica se utrostručila od 1960, a populacija se udvostručila. Nikad u istoriji niji bilo ovoliko hrane kao danas, ali visoka cijena je čini nedostupnom za one sa niskim prihodima.” Ironična je koincidencija da je 20 godina od prvog samita u Riju ujedno i period u kome se slobodno tržište sa ciljem ostvarenja što većeg profita transformisalo od tržista trgovine robom u trgovanje novcem i finansijskim proizvodima uz uporednu deregulaciju, što je omogućilo procvat spekulativnog tržišta.

Kroz ovaj proces je uspostavljeno spekulativno tržište agrikulturnih roba što je doveo do prehrambene krize 2008. Sad se propagira primjena istog finansijskog mehanizma na prirodne resurse, a ponajviše na vodu. Ako su do sada IMF i WTO (Međunarodni monetarni fond i Svjetska trgovinska organizacija) profitirali od efikasno uspostavljenog začaranog kruga nezaposlenosti, siromaštva i gladi, privatizacija vode i spekulativno tržište vodom bi im omogućilo da profitiraju i od žeđi. Malo je poznato da u okviru Svjetske banke djeluje nedemokratski sud za investicione sporove.tzv. Internacionalni centar za rješavanje investicionih sporova, (International Centre for the Settlement of Investment Disputes, ICSID), moglo bi se reći sud za siromašne. Postojanje ovakvog suda oslikava moć povjerenu multinacionalnim korporacijama kroz bilateralne investicione ugovore i ‘free trade’ sporazume i dio su veće mreže institucija koje promovišu i štite strane investicije bez imalo obzira na to kolika je cijena po demokratiju, okruženje i dobrobit lokalne zajednice.

Zbog toga je nekoliko Latinoameričkih zemalja, najsvježiji primjer je Venecuela, odlučilo da odbaci nadležnost tog suda. Naravno, to nije tako jednostavno i vjerovatno od toga neće imati trenutnu korist. Sa velikim brojem procesa koji se već vode protiv njih, i tužbi koje će sigurno uslijediti u prelaznom periodu, u izgledu je da će te zemlje morati isplatiti milijarde dolara odštete. Iz ovog ugla gledano moja tvrdnja sa početka teksta vam sigurno zvuči još nevjerovatnije: Mali i nerazvijeni moraju prepustiti bogate njihovoj sudbini, po svaku cijenu.